Uloga socijalnog pedagoga u preveniranju vršnjačkog nasilja
Danas se jako malo govori o zanimanju socijalnog pedagoga a potreba za njim je sve izraženija. Naročito sada kada nam se u društvu sve češće dešavaju razni oblici nasilja. Mubina Karić, socijalni pedagog sa dugogodišnjim iskustvom u radu sa djecom i odraslima ističe prevenciju kao ključ u stvaranju sigurnog i podržavajućeg prostora. Najviše ističe svoj rad sa osobama s poteškoćama u razvoju. U nastavku pročitajte šta obuhvata socijalna pedagogija i kojim društvenim fenomenima se bavi.
- Ko su socijalni pedagozi i čime se bave? U kojim institucijama najčešće rade? S kim najčešće rade i sarađuju?
Socijalni pedagozi su stručnjaci koji se bave prevencijom, intervencijom i rehabilitacijom u radu s djecom, mladima i odraslima koji se suočavaju sa socijalnim, emocionalnim, obrazovnim i ponašajnim teškoćama. Naš zadatak je da pružimo podršku pojedincima u riziku i radimo na njihovoj socijalnoj integraciji i osnaživanju. Institucije u kojima najčešće rade socijalni pedagozi su škole, centri za socijalni rad, ustanove socijalne zaštite, nevladine organizacije, dnevni boravci za osobe sa smetnjama u razvoju, kao i u ustanovama za mentalno zdravlje.
Najčešće radimo s djecom i mladima koji su u riziku od socijalne isključenosti, kao i sa osobama sa smetnjama u razvoju, žrtvama nasilja, korisnicima zavisničkih servisa ili osobama koje su u konfliktu sa zakonom. U svom radu intenzivno sarađuju sa porodicama korisnika, nastavnicima, psiholozima, defektolozima, socijalnim radnicima, pedagozima, pravnicima i drugim stručnjacima iz oblasti socijalne i obrazovne zaštite. Saradnja je ključna kako bi se osigurala sveobuhvatna podrška i unaprijedio kvalitet života korisnika.
U mom svakodnevnom radu s djecom i odraslima sa teškoćama u razvoju, oslanjam se na intuiciju, iskustvo i stručna znanja kako bih prepoznala njihove izražene i neizražene potrebe. Na primjer, kod djeteta sa autizmom, potreba za strukturom i predvidivošću se reflektuje kroz ponašanje – izostanak te strukture često dovodi do frustracije. Kroz senzitivno posmatranje i korišćenje specifičnih alata, uspijevam da „pročitam“ signale koje dijete šalje i prilagodim tretman – bilo da je to kroz senzomotorni rad, vježbe pažnje, igru ili razvoj komunikacijskih vještina. Vjerujem da je najvažnije prvo uspostaviti odnos povjerenja – jer samo tada dijete otvara prostor za rast. Roditeljima uvijek savetujem da gledaju “iza ponašanja” i pokušaju da čuju ono što dijete ne može reći riječima.
Prepoznavanje potreba djeteta sa smetnjama u razvoju zahtijeva cjelovit i empatičan pristup. Ključno je posmatrati dijete kao jedinstveno biće, a ne kroz prizmu dijagnoze. Potrebe se ogledaju kroz ponašanje, komunikaciju, igru i odnos sa okolinom. Važno je prepoznati razvojne izazove, ali i snage djeteta. Socijalni pedagog koristi različite metode – od direktne opservacije, preko razgovora sa porodicom i timom stručnjaka, do dijagnostičko-funkcionalnih procjena – kako bi se formulisao individualizovani plan podrške. Pristup mora biti fleksibilan, kontinuiran i orijentisan ka ciljevima koji djetetu omogućavaju da napreduje u sopstvenom ritmu.
- Koja je uloga socijalnog pedagoga među mladima i djecom školskog uzrasta?
Uloga socijalnog pedagoga među mladima i djecom školskog uzrasta jeste da pruži podršku u rješavanju problema koji ometaju njihov razvoj, obrazovanje i socijalnu uključenost. Socijalni pedagog djeluje preventivno, savjetodavno i edukativno, s ciljem jačanja socioemocionalnih vještina, razvijanja pozitivnog ponašanja i podsticanja lične odgovornosti kod djece i mladih.
U školskom kontekstu, socijalni pedagog prepoznaje učenike u riziku (npr. zbog problema u porodici, vršnjačkog nasilja, siromaštva, lošeg uspjeha ili ponašajnih teškoća), pruža im individualnu podršku i kreira prilagođene programe. Takođe sarađuje s roditeljima, nastavnicima, školskim timom i vanjskim institucijama kako bi se osigurala koordinisana pomoć i stvorilo podsticajno i sigurno okruženje za razvoj djeteta.
Njegova uloga je i edukativna – kroz radionice i aktivnosti podstiče razvoj socijalnih vještina, tolerancije, nenasilne komunikacije i rješavanja konflikata. Na taj način doprinosi prevenciji nasilja, osipanju iz škole i razvoju zdravih odnosa među vršnjacima.
- Sve češće se susrećemo sa informacijama o vršnjačkom nasilju u školama. Da li možemo prevenirati kako nam se ne bi dešavalo nasilje u školama? Kako može pomoći socijalni pedagog?
Vršnjačko nasilje jeste kompleksan, ali ne i nerješiv izazov savremenog obrazovnog sistema. Prevencija nije samo moguća – ona je nužna. Ključ leži u stvaranju sigurnog, podržavajućeg školskog okruženja, u kojem se svaki učenik osjeća viđenim, vrednovanim i prihvaćenim.
Socijalni pedagog ima centralnu ulogu u ovom procesu. Kroz sistematski rad sa učenicima, nastavnicima i roditeljima, socijalni pedagog ne samo da identifikuje rizične situacije već i gradi mostove razumijevanja i komunikacije. Edukativnim radionicama razvijamo empatiju i nenasilnu komunikaciju među djecom. Kroz individualne i grupne tretmane radimo na osnaživanju djece – i onih koji trpe, i onih koji vrše nasilje – jer oba ponašanja najčešće ukazuju na unutrašnje teškoće koje traže podršku.
U svom radu često kreiram tematske radionice koje povezuju emocije, uloge u konfliktima i načine rješavanja sukoba. Kada djete kroz igru i razgovor dođe do spoznaje da može drugačije da reaguje – tada se događa promjena. Također, rad sa roditeljima je presudan. Pružiti im alate za prepoznavanje, ali i osnažiti ih da ne ignorišu znakove nasilja – to je zadatak koji prihvatam s posebnom odgovornošću. Vjerujem da je svaka kriza i prilika za rast. Socijalni pedagog je tu da prepozna signal i za ponašanja, da osnaži tihe glasove i da stvara klimu u kojoj nasilje nije izbor. Prevencija vršnjačkog nasilja počinje slušanjem – a naš zadatak je da budemo oni koji umiju da čuju i ono što nije izgovoreno.
- Da li bi škole trebale više uključivati socijalne pedagoge u odgojno-obrazovne procese i na koji način? Na čemu bi se najčešće zasnivao rad socijalnog pedagoga u osnovnim i srednjim školama?
Da, škole bi svakako trebale više uključivati socijalne pedagoge u odgojno-obrazovne procese jer oni predstavljaju važnu kariku između obrazovanja, emocionalne podrške i socijalnog razvoja učenika. Njihova prisutnost u školama omogućava pravovremeno prepoznavanje i rješavanje problema koji ometaju učenje i razvoj, kao što su vršnjačko nasilje, problemi u ponašanju, porodične teškoće, emocionalne krize, odsustvo motivacije i socijalna isključenost.
Uključivanjem socijalnih pedagoga, škole ali i vrtiće bi ojačale svoj kapacitet za stvaranje sigurnog, podržavajućeg i inkluzivnog okruženja za sve učenike. Na osnovu mog ličnog petogodišnjeg iskustva rada u vrtiću kao socijalni pedagog, mogu reći da je rani period detinjstva ključno vrijeme za prepoznavanje i usmjeravanje ponašanja, kao i za građenje sigurnog emocionalnog oslonca koji dijete nosi kroz cjeli život.
- Kakva je uloga socijalnog pedagoga u vrtićima? Na koji način može pružiti podršku djeci kod kojih postoji rizik u ponašanju?
Uključivanjem socijalnih pedagoga, škole ali i vrtiće bi ojačale svoj kapacitet za stvaranje sigurnog, podržavajućeg i inkluzivnog okruženja za sve učenike. Na osnovu mog ličnog petogodišnjeg iskustva rada u vrtiću kao socijalni pedagog, mogu reći da je rani period detinjstva ključno vrijeme za prepoznavanje i usmjeravanje ponašanja, kao i za građenje sigurnog emocionalnog oslonca koji dijete nosi kroz cjeli život.
Uloga socijalnog pedagoga u vrtićima je izuzetno važna, iako često nedovoljno prepoznata u praksi. Socijalni pedagog u predškolskim ustanovama djeluje preventivno, razvojno i savjetodavno, s ciljem podrške djeci, roditeljima i vaspitačima u suočavanju sa razvojnim, ponašajnim i socijalnim izazovima.
Kao socijalni pedagog u vrtiću, često sam uočavala koliko rani rad na uspostavljanju emocionalne sigurnosti i granica može sprečiti kasniji razvoj ozbiljnijih oblika problema u ponašanju. Upravo zato je važno da predškolske ustanove prepoznaju značaj ove uloge i aktivno uključe socijalnog pedagoga u svoj stručni tim.
- Kada je riječ o radu s djecom, koja je uloga roditelja u tretmanima? Kako roditelji mogu doprinijeti kako bi tretmani bili uspješni?
Roditelji su ključni partneri. Njihovo učešće u tretmanima je od presudnog značaja – kada su uključeni, kada primjenjuju preporuke stručnjaka i kada grade podržavajuće okruženje kod kuće, tada tretman ima najbolji efekat. Mi se trudimo da roditeljima budemo saveznik, da ih osnažimo i pružimo im alatke koje mogu koristiti u svakodnevnom životu.
Uloga roditelja u tretmanima:
Partneri u procesu – Roditelji nisu samo pasivni posmatrači već aktivni učesnici. Njihova uloga je da budu u stalnoj komunikaciji sa stručnjacima i da primjenjuju preporuke i strategije kod kuće. Izvor informacija – Roditelji pružaju dragocjene uvide u ponašanje djeteta kod kuće, njegove navike, emocionalne reakcije i porodične okolnosti, što pomaže u kreiranju što preciznijeg i individualizovanog pristupa. Kroz model ponašanja jer djeca uče najviše kroz posmatranje. Kada roditelji dosljedno primjenjuju pozitivne obrasce ponašanja, postavljanje granica i emocionalnu regulaciju, dijete ih prirodno usvaja. Kroz podršku i motivaciju jer roditeljska toplina, ohrabrenje i razumijevanje dodatno jačaju djetetovo samopouzdanje i motivaciju da učestvuje u tretmanu.
Roditelji mogu doprinjeti uspješnosti tretmana redovnim učešćem na savetovanjima i roditeljskim sastancima. Dosljednom primjenom dogovorenih strategija u svakodnevnim situacijama. Otvorenom i iskrenom komunikacijom sa stručnjacima – o napretku, teškoćama i svemu što primjećuju kod djeteta. Kreiranjem podržavajuće porodične atmosfere – koja podstiče razvoj djeteta, ali i usmjerava ga kroz jasna pravila i granice. Uvažavanjem stručnih preporuka, čak i kad zahtjevaju promjene u porodičnoj rutini ili roditeljskim pristupima.
Kada roditelj i stručnjak funkcionišu kao tim, tretman postaje mnogo više od jednosatnog rada sa djetetom – on se prenosi i u svakodnevni život, čime se efekti ojačavaju i održavaju na duže staze.
- Na koji način radite s odraslima ili osobama treće životne dobi?
Već deset godina radim u dnevnom centru za starije osobe, gdje se rad temelji na osnaživanju, očuvanju vitalnosti i podsticanju kreativnosti osoba treće životne dobi. Fokus je na pristupu koji poštuje dostojanstvo, životno iskustvo i individualne potrebe svakog korisnika. Način rada obuhvata
osnaživanje kroz razgovor i grupne aktivnosti, gdje starije osobe imaju priliku da podijele svoja iskustva, izraze emocije, podijele savjete i osjete se vrijednim članovima zajednice. Rad na očuvanju kognitivnih funkcija kroz vježbe pamćenja, pažnje, asocijativnog mišljenja i logičkog razmišljanja, što doprinosi mentalnoj agilnosti i prevenciji demencije.
Kreativne radionice (likovne, rukotvorine, izrada dekoracija, pisanje, muzika) kojima se podstiče izražavanje, maštovitost i osećaj postignuća.
Rad na fizičkoj vitalnosti kroz blage vježbe, šetnje, igre pokreta i relaksaciju, u skladu s mogućnostima korisnika.
Međugeneracijske aktivnosti i povezivanje s mladima, kako bi se podstakao osjećaj korisnosti, prenošenje znanja i smanjenje socijalne izolacije.
Savjetodavni i emocionalni rad, posebno kod osoba koje su izgubile partnera, imaju smanjen kontakt s porodicom ili se suočavaju s usamljenošću i promjenama vezanim za starenje. Kroz sve aktivnosti trudimo se da stvaramo toplo, podsticajno i sigurno okruženje gdje starije osobe mogu da se razvijaju, učestvuju aktivno i dožive starost kao vrijedan i ispunjen životni period.
- O kojem socijalno pedagoškom fenomenu bi socijalni pedagozi najčešće trebali govoriti?
Nevidljivost ranjivih – fenomen o kojem socijalni pedagozi moraju govoriti
Jedan od najvažnijih, a često prećutanih socijalnopedagoških fenomena jeste nevidljivost ranjivih skupina u društvu. Djeca i odrasli sa teškoćama u razvoju, siromašni, marginalizovani, oni koji su drugačiji – često bivaju neprimjećeni dok se svijet okreće oko „prosječnih“. A upravo u toj tišini nevidljivosti nastaje rizik za nasilje, zanemarivanje, samoponištavanje.
Zato je zadatak socijalnog pedagoga da bude glas tihih i da svojim znanjem, prisutnošću i djelovanjem otvori prostore prihvatanja, razvoja i osnaživanja. Naša uloga nije samo u intervenciji kad je problem već tu – već u prevenciji, u izgradnji sredina u kojima će i najranjiviji imati priliku da rastu i budu viđeni. Tu se neraskidivo nadovezuje i pedagogija Marije Montesori – žene koja je prije više od vijeka prepoznala moć djeteta i važnost okruženja prilagođenog svakom pojedincu. Njena misao – „Pomozite mi da uradim sam“ – je više od metode. To je filozofija koja potvrđuje da svaki pojedinac ima vrijednost, sposobnosti i potencijal, ako mu se pruži prava podrška u pravom trenutku.
Zato socijalni pedagog mora biti i glas i stvaralac prostora – u školi, zajednici, porodici – u kojima se nevidljivi vide, ranjivi štite, a različiti poštuju. U vremenu kad se sve mjeri brzinom i efikasnošću, naš poziv je da podsjećamo da se ljudska vrijednost ne mjeri po normama – već po mogućnosti da svako dijete, svaka osoba, kaže: Ovdje pripadam.
Kroz svoj rad u vrtiću, dnevnom centru za starije, radionice sa mladima i sada, kroz angažman u Udruženju Dlan sa osobama koje imaju poteškoće poput cerebralne paralize, Daunovog sindroma i autizma – učim da su najranjiviji oni koji nas najviše uče o snazi zajedništva i važnosti podrške.
(Razgovarala: Aida H./kinder.ba)