Najčešće prisutni govorni poremećaji u općoj populaciji predškolske djece su artikulacijski poremećaji.
Oni pripadaju skupini poremećaja izgovora u koje se još ubrajaju i fonološki poremećaji, te kombinirani fonološko-artikulacijski poremećaji.
Artikulacijski poremećaji – sustavni poremećaji izgovora pojedinih glasova isključivo na razini motoričke izvedbe;
Fonološki poremećaji – poremećaji izgovora glasova i/ili riječi, na razini jezične izvedbe, u skladu s lošom fonološkom predodžbom glasova i/ili riječi;
Fonološko-artikulacijski poremećaji – kombinirani poremećaji izgovora glasova uzrokovani podjednako: lošom motoričkom izvedbom, kao i fonološkom predodžbom riječi.
Pod pojmom poremećaj izgovora podrazumijevamo djetetovu nemogućnost ispravnog izgovora određenog glasa, bilo da ga izostavlja (omisija), mijenja nekim drugim glasom (supstitucija) ili ga izgovara neispravno (distorzija), dok su mu jezični razvoj i bogatstvo rječnika dobno primjereni.
Uzroci artikulacijskih poremećaja:
• – nepravilnosti u anatomskoj građi artikulacijskih organa (nepravilan zagriz, rascjepi nepca i usana);
• – slabija pokretljivost govornih organa (jezika, usana);
• – loš fonematski sluh djeteta (smanjena sposobnost slušnog prepoznavanja i razlikovanja glasova koji oblikuju riječ);
• – neprimjeren govorni uzor u djetetovoj najbližoj okolini;
• – socijalna i pedagoška deprivacija.
Najčešći oblici artikulacijskih poremećaja
• Sigmatizam – poremećaj izgovora glasova s, z, c, č, ć, dž, đ, š, ž
• Lambdacizam – poremećaj izgovora glasova l, lj
• Rotacizam – poremećaj izgovora glasa r
• Kapacizam i gamacizam – poremećaj izgovora glasova k i g
Poremećaji izgovora su gotovo uvijek prisutni simptom kod svih razvojnih jezično-govornih poremećaja.
Ukoliko roditelji uoče neki od oblika poremećaja izgovora, svakako se trebaju obratiti logopedukoji će obaviti logopedsku procjenu, osnovu za planiranje logopedske terapije.